Gljive iz Černobila protiv zračenja u svemiru

  • Objavljeno u Svemir
image

Tijekom ovog i idućeg desetljeća, NASA, ESA i druge svemirske agencije imaju velike planove s dovođenjem ljudi na Mjesec i Mars. Na putu ka gradnji stalnih baza stoji jedan problem vezan uz zdravlje budućih astronauta i kolonizatora, a to je kozmičko zračenje.

Zemljino magnetsko polje nas štiti od utjecaja zračenja koje dolazi iz svemira, no u svemiru je ono vrlo veliki problem za ljudsko tkivo. Čak i na ISS-u je to zračenje 20 puta veće od onog na Zemlji, a pri misijama u dubokom svemiru je još višestruko opasnije. 

Za rješavanje tog problema razvijaju se različiti projekti, koji uključuju zidove svemirskih letjelica i postaja ispunjenih vodom s idejom da se smanje količine kozmičkog zračenja koje primaju ljudi, a jedan od njih uključuje i korištenje specijalne vrste gljiva pod nazivom Cladosporium sphaerospermum, koje su preživjele jednu od najvećih nuklearnih katastrofa na Zemlji, zračenje nastalo od katastrofe u nuklearnoj elektrani u Černobilu 1986. godine. Znanstvenici su otkrili da su te gljive čak i na mjestima u reaktoru, na kojima bi zračenje ubilo ljude u roku od 60 sekundi, nesmetano rasle zahvaljujući pigmentu melaninu koji im omogućuje apsorbiranje zračenja i njegovo pretvaranje u energiju, pa bi se moglo reći da se hrane zračenjem.

Gljive su nedavno testirane na ISS-u, gdje su ih astronauti ubacili u Petrijeve zdjelice opremljene detektorom zračenja i mjerili zračenje svakih 110 sekundi tijekom tri mjeseca. Istraživanje je dokazalo da su se gljive prilagodile zračenju u uvjetima mikrogravitacije, upijajući ga i blokirajući, dok su se istovremeno samoreplicirale uz vrlo malo hranjivih sastojaka.

Znanstvenici stoga u njima vide veliki potencijal za izradu prirodnog štita protiv zračenja u letjelicama, postajama i bazama na tijelima Sunčevog sustava. U svemir bi trebalo donijeti male količine tih gljiva, osigurati im nutrijente i ostaviti da se razmnožavaju, kako bi stvorile biološki štit protiv zračenja na Mjesecu ili Marsu.

Čitava studija ovog istraživanja je objavljena u časopisu Biorxiv i možete je pronaći na ovoj poveznici.