Vodeno kremiranje kao ekološki pristup kraju života

Jedno od područja u kojima se može prestati sa sagorijevanjem fosilnih goriva je i kremiranje ostataka preminulih ljudi.

Mada tehnologija nije nova, američko udruženje CANA (Cremation Association of North America), sve više promovira kremiranje takozvanom alkalnom hidrolizom, koje se  još naziva i vodenim kremiranjem.

Za razliku od klasičnog kremiranja, koje podrazumijeva peći s ekstremno visokim temperaturama i otvorenim plamenom, alkalna hidroliza koristi vodu, alkalne kemikalije (kalijev hidroksid, natrijev hidroksid ili kombinacija oba)  i toplinu do 90C, kako bi ubrzala prirodnu razgradnju, ostavljajući fragmente kostiju i neutralnu tekućinu koja se naziva efluent.

Razgradnja koja se događa u alkalnoj hidrolizi ista je kao ona koja se događa tijekom ukopa, samo je dramatično ubrzana kemikalijama. Efluent je sterilan i sadrži soli, šećere, aminokiseline i peptide. Nakon završetka procesa ne ostaje tkivo niti DNK. U alkalnoj hidrolizi nastali bezopasni spojevi uključuju soli i aminokiseline, a otpuštaju se s vodom koja je daleko čišća od većine otpadnih voda.

Stroj za alkalnu hidrolizu sastoji se od jedne komore koja je nepropusna za zrak i vodu. Komora sadrži otprilike stotinu litara tekućine. Pokojnik se stavlja u komoru koja se potom zatvara. Spol, tjelesna masa i težina preminulog određuju količinu vode i alkalnih kemikalija spojenih u otopinu koja ispunjava komoru. Sadržaj se može podvrgnuti toplini, pritisku i/ili miješanju (ovisno o opremi) kako bi se osiguralo pravilno kremiranje. Ovaj proces traje od tri do šesnaest sati, ovisno o opremi i tjelesnoj masi.

Fragmenti kostiju, koji se danas nazivaju kremirani ostaci ili hidrolizirani ostaci, izgledaju čisto bijele boje. Budući da se u procesu koristi voda, ostatke se pusti da se osuše prije usitnjavanja u prah koji se stavlja u urnu i predaje obitelji preminule osobe.

Vodeno kremiranje je zasad ograničeno na 24 države SAD-a i Australiju, a uskoro bi trebalo biti dopušteno u Velikoj Britaniji.