Zemljina gravitacija može raskomadati asteroide

Svake godine deseci asteroida priđu našem planetu na udaljenost bližu nego Mjesec, no katastrofalni sudari su iznimno rijetki, posebice oni koji predstavljaju prijetnju na razini izumiranja.

Nova studija Mikaela Granvika, planetarnog znanstvenika na švedskom Tehnološkom sveučilištu Luleå, ukazuje da Zemlja ima ugrađeni obrambeni sustav protiv takvih asteroida, intenzivne gravitacijske sile koje takve objekte raskomadaju prije nego što udare u nju. 

Ogromne mase planeta i njihovih mjeseca znače da djeluju ogromnim gravitacijskim silama na obližnje objekte. Razlike u gravitaciji koju ti objekti doživljavaju, koje se nazivaju "plimnim silama", astronomi su koristili da objasne kako Mjesec uzrokuje plimu i oseku na Zemlji, mogu biti toliko jake u nekim slučajevima da se objekti raskomadaju procesom koji znanstvenici nazivaju plimnim poremećajem.

Mikael Granvik, prvi autor nove studije, dugo je tragao za ovim gravitacijski raskomadanim asteroidima blizu Zemlje (NEA). "Prije nekih deset godina tražili smo NEA objekte koje bi se formirali u takvim plimnim poremećajima, ali nismo ih pronašli. Naknadna studija objasnila je da se svi fragmenti formirani na ovaj način pomiješali s pozadinom tako brzo da je identificiranje određene obitelji bilo nemoguće".

Granvik i njegovi kolege usporedili su rezultate svog modela sa sedmogodišnjim promatranjem asteroida koje je usporedio Catalina Sky Survey, NASA-in program temeljen na teleskopu u Arizoni koji otkriva NEA objekte. Ali njihove su procjene uvelike podbacile predviđanja broja asteroida uočenih na udaljenostima na kojima Zemlja i Venera kruže oko Sunca. Većinom su ti asteroidi bili prilično mali, putujući duž otprilike kružnih putanja oko Sunca, više-manje unutar iste ravnine kao orbite Zemlje i Venere.

Kako bi provjerili ovu ideju, Granvik i koautor Kevin Walsh, istraživač na Southwest Research Institute u Coloradu, razmotrili su scenarij u kojem su asteroidi koji su naišli na stjenovite planete izgubili između 50% i 90% svoje mase, stvarajući nizove fragmenata. Sada je njihov model ispravno objasnio prethodno neobjašnjene asteroide, sugerirajući da su nastali plimnim poremećajima.

Dodatne simulacije pokazale su da su takvi fragmenti plutali jako dugo, trajući u prosjeku 9 milijuna godina prije nego što su se sudarili sa Suncem ili planetom, ili su bili izbačeni iz Sunčevog sustava.

Ukratko rečeno, njihova simulacija ukazuje da intenzivne gravitacijske sile, odnosno plimni poremećaji, mogu pomoći u uništavanju asteroida, ali stvaraju i nove probleme generirajući više manjih fragmenata NEA objekata koji će vjerojatno pogoditi naš planet.

"Međutim, budući da su ovi fragmenti manji od 1 kilometra u promjeru, ne predstavljaju prijetnju na razini izumiranja", rekao je Granvik. "No oni povećavaju mogućnosti za događaje na razini Tunguske i Čeljabinska, dva najveća događaja udara asteroida u novijoj povijesti".

Čitavu studiju Granvika i Walsha možete pronaći na ovoj poveznici.