Praćenje zaliha nuklearnog oružja radiovalovima

Međunarodni istraživački tim predložio je novu metodu za praćenje sporazuma o nuklearnom razoružanju. Stručnjaci za IT sigurnost razvili su mehanizam koji pomoću radiovalova daljinski nadzire rade li se promjene u određenoj prostoriji.

Izradu sustava razvili su timovi računalnih stručnjaka s Instituta Max Planck za sigurnost i privatnost (MPI-SP) u Bochumu, sveučilišta Ruhr Bochum, Princeton, Connecticut, Harvard, Tehničkog sveučilišta Berlin i tvrtke PHYSEC GmbH.

Istraživači su svom projektu pristupili prema scenariju u kojem država A želi osigurati da nema promjena u zalihama nuklearnog oružja države B i to bez stalnog nadzora na licu mjesta. Konkretno, veliku prijetnju ukazuje uklanjanje pohranjenih nuklearnih bojevih glava kako bi se pripremile za raspoređivanje.

 "Naš sustav koristi dvije antene za snimanje radijskog otiska prostorije", objašnjava dr. Johannes Tobisch, koji je doktorirao na ovom području istraživanja u CASA Cluster of Excellence na Ruhr University Bochum i MPI-SP, a od tada je prešao na rad u industriji.

Jedna od antena emitira radio signal koji se odbija od zidova i predmeta u prostoriji. Druga antena snima signal. Snimljeni signal je karakterističan poput otiska prsta. Ako bi se objekti pomaknuli samo minimalno, to bi značajno promijenilo radio otisak. Velike promjene, kao što je uklanjanje pohranjene nuklearne bojeve glave, tako se mogu pouzdano otkriti.

Međutim, ova metoda može funkcionirati samo ako država B izmjeri radijski otisak točno u trenutku kada država A to zatraži. Stoga je potrebno spriječiti državu B da snimi radio otisak i pošalje snimku umjesto upravo izmjerenog signala. "To bi bilo kao da netko stavi fotografiju ispred nadzorne kamere", objašnjava Tobisch.

Iz tog razloga, u prostoriji koja se nadzire najprije se instalira postavka s 20 rotirajućih zrcala. Ako se promijeni položaj zrcala, mijenja se i radio otisak. Država A bi snimila radijske otiske za različite položaje zrcala tijekom jednokratnog posjeta na licu mjesta i pohranila ih u tajnu bazu podataka. Povremeno bi država A mogla daljinski zatražiti od države B da pošalje radijski otisak za određenu poziciju zrcala i usporedi izmjerene podatke sa zapisom u njihovoj tajnoj bazi podataka. Ako se podaci ne podudaraju, vjerojatno je došlo do promjene u skladištu nuklearnog arsenala.

Kako bi testirali ideju, istraživači su postavili spremnik s pokretnim bačvama u kampusu Sveučilišta Ruhr u Bochumu u Njemačkoj (slika gore), koji su nadzirali pomoću tehnologije radio valova. Koristeći ovu postavu, pokazali su da se radijski "otisci prstiju" mogu pouzdano reproducirati za pojedinačne postavke zrcala. Različite postavke zrcala također su proizvele različite lako prepoznatljive radio otiske. Ako su istraživači pomaknuli jednu od bačvi u spremniku, nekoliko milimetara pomaka bilo je dovoljno da se pojavi u radijskom otisku. 

Tim je također analizirao je li moguće dešifrirati kako položaji ogledala i radijski otisci odgovaraju jedni drugima pomoću strojnog učenja. Algoritmi doista mogu predvidjeti radijske otiske ako prepoznaju brojne položaje zrcala i odgovarajuće radio signale. Pronalaženje veze, međutim, traje dulje što je više zrcala u postavci. "S 20 zrcala napadaču bi trebalo osam tjedana da dekodira temeljnu matematičku funkciju", ističe Johannes Tobisch, dodajući kako je zbog skalabilnosti sustava, moguće još više povećati faktor sigurnosti."

Dakako, sve ovo pada u vodu ako se država čiji se nuklearni arsenal monitorira ne pridržava međunarodnog sporazuma o nuklearnom naoružanju, a takvih ima nekoliko, među ostalima i Rusija koje je nedavno istupila iz sporazuma.

Izvor: Ruhr-Universität Bochum