Priče dobitnika: Pronašli male zelene

image

1. nagrada

Autor: Hrvoje Gašparević

Snapchatova Odiseja Dan prvi Sjedim sam. Gledam onaj Snapchat. Gledam. Nije mi jasno. Kao jedan čuveni saborski zastupnik kada shvati da u kantini do radnog mu mjesta poslužuju i bezalkoholna pića, čudim se tom spoju modernog i mom mozgu nedokučivog. Gdje li je otišla tehnologija!? Ne mogu se oduprijeti dojmu da svaki puta kada otkrijem neku funkciju, kako pojedina stavka aplikacije radi, kao da svira svemirska odiseja a ja, u maniri igranog majmuna, otkrivam svakim korakom nove stvari - napredujem, doduše, evolucijskim, puževim korakom, ali napredujem.

Eto, tek je pola sata prošlo a ja sam se već uspio ulogirati. I to je to. Dosta za danas. Nemam snage. Dan drugi Crveni se notifikacija na aplikaciji. Opa! Pa to znam, to je kao fejsbukača, to bi svaka budala znala provjeriti da vidi što je, pa i onaj majmun iz usporedbe od prvog dana. Zaintrigiralo me, otvaram app i idem lijevo. Desno. Ponavljam postupak. Gore? Nije ni gore, a onda mora biti dolje. Nije ni tamo. Notifikacija i dalje stoji. Lud sam. Ne razumijem. Osjećam se nemoćno, staro, pregaženo. Kao pojedini radikalni pripadnici ovog napaćenog naroda u bijesu nerazumijevanja dođe mi da razbijem i aplikaciju, i mobitel i sve oko sebe. Smirujem se ipak.

Treća pljuga je u ustima, ja još gledam kako shvatiti što me je obavijestilo. Kad sam bio mali, baka je imala rotirajući brojčanik na telefonu, svi smo takve imali. Onda su došle tipke, velika tehnologija osamdesetih godina. Kupili smo joj “moderni” telefon ali nije išlo, nije se mogla naviknuti na tipke, to joj je bilo prečudno, prenovo, i tako dobrih nekoliko godina. U startu je odustala a tek kada ju je vrijeme pregazilo onda je posustala. Ja ne posustajem. Nema šanse. Uzimam odmor. Polako. Drugi dan - popodne Kopka me i dalje i ne da mi vrag mira. Uzimam mobitel natrag u ruke, palim app. Palim i jubito, tamo su raznorazni edu testovi, performanse mobitela, mora biti i ovo. Ukucavam “how to sn...”.

Prva opcija je snowboard, druga je Snapchat. Ajde, rekoh sam sebi, ne znam ni prvo, pa ni drugo, očito nisam jedini. Gledam videe kao opsjednut. Da sam toliko pozorno u školi pratio danas bi doktor bio. Upijam sve kao spužva, promatram kako i gdje što ide. NAPOKON! Došao sam do notifikacije. Bila je pozdravna poruka. Cijeli dan za pozdravnu poruku! Lud sam. Uzimam odmor. Dan treći Mislim, nisam malouman, znam i svezat tenisice, one na čičak ne nosim već dugo vremena, barem tako tješim sam sebe. Doduše, glasao jesam jednom za one za koje se ne glasa, jer bio sam glup, ali danas mislim da sam pametniji. No očito se varam jer dok ponovno otvaram aplikaciju, više nije početna stranica koja mi je bila. Sad je kamera. 10 minuta sam ja, tako ispada, jer kažu mi ljudi, slao ili snapchatirao, ako je to uopće riječ, videe na kojima psujem, spominjem majke i određene pripitomljene životinje u, kako da to pristojno kažem, u koitusu.

Ja toga, naravno, nisam bio svjestan. Odlučujem uzeti pauzu od par dana. Pitati ću nekoga mlađeg, nekoga hip. Dan sedmi Nedavno sam tati pokazivao kako se koristi viber. Mislim si, pa brzo će to naučiti, to je zaista jednostavno. Tri dana je svaki puta kad bi mi htio poslati poruku, prvo nazvao, pa poklopio, pa krenuo opet pisati poruke da bi opet nazvao, i tako to u krug. Naravno, ponajprije bi nazvao još par ljudi iz imenika koji su prije mene. Tri dana je to trajalo. Nisam shvaćao. Nije ni on. Barem ne dok nisam našao klinca da mi objasni taj prokleti Snapchat. Filteri, snimke, slike, glasovi, poruke, neki bodovi, frendovi, dodavanja.

Kad je krenuo nabrajati skamenio sam se ko debeljuco u vegetarijanskom restoranu. Koji vrag je ovo? I onda shvatim. K vragu. Ja sam moj tata. Moj tata je moja baka. Mi smo svi isto. Vrijeme nas je pregazilo. Gotovo je. Kraj. Deinstalirao sam ga taj dan. Jednog dana, kada me vrijeme postupno pregazi skupa sa tehnologijom, izvaditi ću tu aplikaciju iz nekog “nebeskog” naftalina kao što je baka vadila svoj novi a tad već stari telefon, i onda ću naučiti. Do tada, gazi me vrijeme - gazi.

2. nagrada

Autor: Filip Dania

Async: Znaš, ova odstupanja me proganjaju već tjednima. Bio sam siguran da nam nešto bitno nedostaje. Svi testovi pokazuju da se CH35 i CH39 nisu mogli samostalno razviti. Premala je vjerojatnost. Zato sam odlučio prokopati po povijesnim zapisima.

Byton: Povijesni zapisi? Pa ti nisi normalan! To su petabajti dezinformacija, pornografije i mačaka. Strojevi su puno bolji u probiranju bitnih informacija od tvog mozga, bez obzira što su ti performanse u najboljih pet posto.

Async: Nešto nam bitno nedostaje jer se po svim modelima virusi tako ne ponašaju.

Byton: Ja se na tvom mjestu ne bih toliko brinuo. Kad-tad će Procesori prožvakati taj problem.

Async: Ali nisu uspjeli ništa po tom pitanju naći već osam godina. Zato me je interesirala povijest, jer ju obrađuje samo par algoritma.

Byton: Pa naravno, kad nitko ne zna što se događalo prije Sustava Zapisivanja Jedinstvene Povijesti. Ne da je svatko objavljivao svoje mišljenje, nego su se aktivno trudili zamutiti događanja. Nemoguće je znati što je istina. Zato mi je iznimno drago što živim danas, a ne u doba muljatora.

Async: Jasno, ali pitanja koja nisu bila politizirana imaju puno manji stupanj revizije pa je moguće doći do razmjerno pouzdanih informacija. Ne bi nikad pogodio što sam našao!

Byton: Nešto si u tome svemu našao??

Async: Opazio sam sitnicu koja me kopkala sve dok nisam shvatio da je baš ta sitnica razlika između našeg shvaćanja povijesti i stvarnog tijeka.

Byton: Slušam...

Async: Ne znam koliko si upoznat s predsustavnom poviješću...

Byton: Ne previše. O tome se ne priča s razlogom. Toliki je stupanj nesigurnosti da se nikad nisam mogao natjerati ozbiljno shvatiti bilo što iz tih izvora.

Async: Uglavnom, stavi se u vremensku točku gdje postoje avioni, internet i iz mikrobiologije su se već izdvojile bakteriologija i virologija. Jedan detalj ove priče nije istinit i baš me zanima hoćeš li pogoditi koji.

Byton: Samo ne zagonetke! 

Async: Počnimo od zdravstvenog sustava. Što misliš kako je izgledao postupak dijagnostike i liječenja bolesti?

Byton: Pa vjerojatno se koncept nije previše razlikovao od današnjeg. Dobro, nisu imali dijagnostičke nanobote, ali je neki oblik dijagnoze sigurno postojao... To je bilo doba dediciranih strojeva, pa bih rekao da je postojao glomazan stroj, vjerojatno bijele boje, kojeg je koristilo više ljudi. Možda jedan po zgradi? Jesam blizu?

Async: Razmjerno. Što kad je bolest otkrivena?

Byton: Prije Replikatora su lijekove dostavljali, je li tako?

Async: Točno, ali sto godina nakon perioda o kojem pričamo su se tek sjetili da bi to bilo zgodno.

Byton: Dobro, prije nego iscrpiš moje strpljenje prestani ispitivati i počni govoriti.

Async: Da ti pomognem, nisu strojevi ti koji su dijagnozu javljali liječniku. Dužnost je svakog pojedinca nadzirati svoje zdravstveno stanje i javiti se liječniku ako dođe do problema. Liječnik je taj koji dijagnosticira.

Byton: Samo malo. Javiti se liječniku?? Koji onda dijagnosticira??? Pa simptomi se počinju osjećati tek kad je sve gotovo, kad je bolest u punom zamahu. A da ne pričam koliko su ljudi loši u dijagnosticiranju na temelju simptoma. Čuo sam da se spominje brojka od 40% pogrešnih dijagnoza. Pa radije bih bacao novčić nego pio lijekove dodijeljene na temelju raspoloženja liječnika.

Async: Točno! Antibiotici su se dijelili na sve strane. Još uzmi u obzir da su liječniku išli samo oni s ozbiljnijim problemima. Pred ordinacijom svakog liječnika postojala je čekaonica.

Byton: Za koga? Obitelj bolesnika koja je došla po lijekove?

Async: Ne. Bolesnik je osobno morao posjetiti doktora.

Byton: Čekaonica za bolesnike?? Ne vjerujem! Na takvu suludu ideju ne bi pristao ni da je svatko u osobnom karantenskom odijelu. Sve bolesnike u jednu sobu? Mogli su sa sličnim rezultatom na ulaz staviti čašu, pa da svatko prvo u nju pljune, a onda otpije gutljaj.

Async: Da, zgodno za liječnike, ali nezgodno za ostatak čovječanstva. Bolesnici su zajedno čekali satima, tako da i ako nisi došao bolestan, bit ćeš kad dođeš na red.

Byton: Dobro, znači uzgajali su potencijalno maliciozne oblike života?

Async: Ne samo uzgajali nego skupljali i proučavali ih u laboratorijima. Bolnice ni da ne spominjem. Sve koje smo iskopali su još uvijek pune super-otpornih boleština. Ali ni to nije sve. Koristili su avione kako bi ciljano inficirali gradove po cijelom svijetu, jer si onda mogao ući u avion čak i ako si bolestan. Nije bilo zdravstvene kontrole, a da je i postojala nije bilo tehnologije za bilo kakve značajne rezultate.

Byton: Ovo sve zvuči suludo. Ništa ti ne vjerujem, ali da trebam birati što me najviše zgrozilo, to je koncept čekaonice. Nema šanse da su se tako ponašali, ako su znali kako se šire bolesti. 

Async: Nadaš se. Šalio sam se s ciljanim inficiranjem gradova. Naravno da nije bilo koordinirane infekcije. Bilo je još i gore! Taj je proces bio kaotičan... nasumičan. I u tim uvjetima savršenim za razvoj otpornosti na antibiotike nastali su CH35 i CH39, koji zasebno nisu opasni, ali njihova kombinacija znači pošast grada u 24 sata. To ti je, prijatelju, priča o nastanku specijaliziranih virusa koji su počeli surađivati i ako se ne sjetimo nečeg jako pametnog, ekološka katastrofa koju smo naslijedili od tih majmuna bit će nam najmanji problem.

3. nagrada

Autor: Marjan Horvat

Ja sam z Međimurja, i kak i svaki pošten Međimurec, bavim se proizvodnjom kalampera (krumpira). E, sad se vi pitate kakve veze ima proizvodnja krumpira i tehnologija? E pa ima; evo na primjer, ja vam imam tablet Lenovo (kojeg sam kupil jer sam pročital u vašim testovima da ima dobre performanse u odnosu na, jelte, cijenu) i njega koristim dok orem zemlju.

Otvorim aplikaciju Arkod i vidim gdje je međa, do kud mogu orati (mislim da mi je desni sused malo preoral moje, moral bum ga tužiti, ili samo preorem na svoju stranu). Imam vam ja i Power bank, dok mi se baterija na tabletu sprazni, ja samo uključim, jelte, bank, i teraj dalje! I da, kad već govorim o banki; ova kaj čuva moje peneze i ja,imamo međusobni dogovor; oni ne budu sadili krumpira a ja ne budem ljudima posuđival peneze! Pošteno, kaj ne?

4. nagrada

Autorica: Ileana Kurtović

Provirio sam kroz vrata laboratorija doktora Z. Lagano, nečujno. Svjetlo je prigušeno. Osjećam miris paljevine. Doktor Z po završetku radnog vremena izvodi eksperimente na robotskoj konstrukciji zvanoj Zenon-X. Testovi su potvrdili teorije. Zenon-X spreman je za pokusno lansiranje. Doktor Z žurno popravlja bugove. Ruka mu se trese. Svjestan je važnosti ovog trenutka. Od sutra svijet više neće biti isti.

Z je čudak, s nikim ne priča, iz hlača mu vire žice. Hoda laboratorijem gore dolje, u vrijeme pauze meditira. Ideju za izradu Zenon-X crpio je iz budističkih zen priča. Tehnologija koju je koristio za izradu dolazila je također iz Japana. Najbolje performanse. Kako simpatično. Sve se poklapa. Japan, zen, budizam, meditacija, samo da stroj još i oživi. Naime, Zenon-X je u svojoj ideji prvi robot smišljen da donese mir u svijetu.

Kucnem na vrata laboratorija. Z se trgnuo. Odmjeri me pogledom.

Uzvikne: „Što radiš tu?“

„Želim vidjeti testiranje. Hoćeš testirati Zenon-X sada?“

Spusti pogled, nastavi sa svojim poslom ...nakon nekog vremena tiho prozbori: „Da.“

Doktor Z osjetljiv je po pitanju testiranja, do sada je proveo ukupno 67 testova i nijedan nije uspio.

Stojim nepomično, gledam kako žurno hoda prostorijom gore dolje. Z je pod stresom. Kao da ovaj put iščekuje nešto više. Duboko je uzdahnuo i približio se programiranoj hrpi materijala zvanoj Zenon-X. Udahnuo je život u njegove žice, Zenon-X dobio je baterijski napon.

Kršššš-tršššš!

Zenon-X pokrenuo je svoja robotska stopala i robotske ruke. Pogledao mene, zatim doktora Z. Nakon toga žurno je izletio iz laboratorija. Doktor Z i ja potrčimo za njim i ugledamo ga na obližnjoj livadi. Zenon-X gledao je u sunce i trčao livadom. Bio je sretan, svojim sretnim algoritmom.

U šoku i nevjerici pitam doktora Z: „Zar on ne bi trebao učiniti nešto da spasi čovječanstvo?“

Doktor Z mi na to odgovori: „Pa da, upravo to radi. Uspio sam. Ponaša se kao čovjek. Ti se ponašaš kao robot. Zenon-X je za razliku od tebe, u jedinstvu s prirodom. Razmisli kad si zadnji put gledao u sunce?!“

5. nagrada

Autor: Danijel Vincijanović

Umjetna inteligencija nam diše za vratom i neizbježno će postati dijelom naše budućnosti. Postavlja se pitanje u kojemu će se smjeru razvijati, a odgovor na to pitanje nije mogao dati ni Stephen Hawking navodeći kako će razvoj umjetne inteligencije postati najbolja ili najgora stvar za čovječanstvo. Duboko razmišljajući o pitanju budućnosti tehnologije i sastojcima sljedećeg sendviča upalila mi se lampica: „ - Hej Ajnštajn, što misliš može li umjetna inteligencija napisati remek djelo poput Star Treka?“ - zapitao sam se.

Nije mi preostalo ništa drugo već odgoditi razmišljanje o sendviču i posjetiti svog Sancho Panzu zvani Google. Budući da sam student informatike, performanse moje prirodne (ne)inteligencije bi trebale znati kako upogoniti umjetnu inteligenciju da pljune potencijalno remek djelo. I zbilja, nakon par minuta guglanja sam uspješno pronašao nešto. „word-rnn-tensorflow - višeslojna povratna neuronska mreža za jezične modele u Pythonu korištenjem Tensorflowa.“

„ Oh! Kul, to mi treba! - Pomislio sam i povukao repozitorij lokalno na računalo. Postupak je bio jednostavan - pronaći željeni tekst na kojemu će model trenirati, pokrenuti treniranje i držati palčeve gore da moj studentski laptop i njegova grafička kartica izdrže višesatno silovanje dok se model trenira. Creating TensorFlow device (/gpu:0) Training Status 0/100%. „ - Genijalno! Vrijeme je za sendvič.“

6. nagrada

Autor: Ivan Bukovac

Jednog dana  je nazvao  kupac koji se žalio da se računalo s odličnim performansama , koje je tek kupio, ne želi upaliti. Prvi put kada ga je testirao, zaslon je zabljesnuo I računalo se ugasilo. Nisam mogao mnogo učiniti preko telefona, pa sam se uputio ka kupcu u ured. Sve je bilo dobro uključeno, ali je računalo odbijalo upaliti. Odlučio sam uzeti računalo natrag u trgovinu I dostaviti novo što je brže moguće, ali kada sam ga pokušao podići nisam mogao.

Bojeći se lopova, kupac je računalo pričvrstio za stol s ogromnim vijkom od pola metra koji je prošao kroz kućište računala (probivši time hard disk, matičnu ploču i izvor napajanja ). Oh – rekao je. Mislio sam da je samo TV dio bio važan. Hoće li mi jamstvo pokriti ovo ? - pita on. Doživjevši ovo shvatio sam da tehnologija nije za svakoga.

7. nagrada

Autor: Dino Jurić

Krenimo redom: Dva puta mjesečno igramo Minesweeper. Nađemo se kod nekog od nas četvorice doma, najčešće kod Crnog jer on super kuha i igramo. Tako je bilo i tu večer, našli smo se oko 18h, raspodijelili se u parove, krenuli s igrom kad netko zvoni na vrata. Tko je sad? Vrijeme je blagdana, možda neki čestitari? Crni otišao otvoriti, čujemo neko meškoljenje, neke nepoznate glasove… Eto Crnog natrag u kuhinji u pratnji njih dvojice.

“Bok ekipa, došli smo na Minesweeper, a ovo su naša pravila. Naši tajni testovi su pokazali da se među vama krije ljubitelj Minesweepera koji je toliko vješt da bi mogao oboriti Guinnessov rekord i upravo će dobiti jednu šansu da to i učini.“ Na tren smo svi zastali i uprli oči na Crnog, a on je nepomično stao s kuhačom u ruci i širom rastvorio usta od nevjerice. Njih dvojica su uputila Crnog u pravila: probat će oboriti rekord u kategoriji Expert non flagging koji za sada iznosi 35,152 sekundi.

Expert non flagging kategorija je najteža kategorija Minesweepera i u njoj je zabranjeno korištenje zastavica. Old school Minesweeper tehnologija, baš kakvu najviše volimo. Dečki iz komisije su upozorili Crnog da ni pod razno ne smije koristiti bijelu točkicu (x,y,z,z,y+Shift+2xEnter) jer se to smatra varanjem i bit će diskvalificiran. Crni se skoncentrirao i rekao: „Vrijeme je da pokažem svoje performanse i dobijem zasluženu titulu!“ Iz ladice je izvadio poseban miš s odličnom brzinom i preciznošću koji kao da je čuvao za ovakvu prigodu. Podesio ga je na 800dpi, ispod miša stavio najkvalitetniji podložak, potrudio se da se stol ne mrda, stolac naštimao da bude na najvišem nivou, oprao i napudrao ruke da mu se ne znoje i … bio je spreman!

Dečki su pripremili štopericu i glasno viknuli: „Kreni!“ Uzbuđenje je bilo na vrhuncu, brojevi su se otkrivali, a Crni je obrasce brojeva rješavao brzo i bez ikakvog napora. Kako i ne bi kad je tijekom godina igranja Minesweepera naučio prepoznavati numeričke uzorke. Gledali smo ga u nevjerici, nama je znoj kapao s čela i srce divlje lupalo, a on je bio totalno smiren. Sekunde su prolazile, otvorenih polja na ekranu je bilo sve više i odjednom – KRAJ!

Sva polja bila su otvorena, na tren smo se ukipili i prestali disati, pogledali na štopericu, a na njoj je pisalo 33,507! Pa Crni, kralju, šampione, ušao si u Guinnessovu knjigu rekorda! Izvadili smo pivo da proslavimo pobjedu Crnog kojemu je samo nebo granica i u šali smo rekli da ćemo ga prijaviti u neki kulinarski show da se i tamo dokaže sad kad ga je krenulo.

8. nagrada

Autor: Tomislav Marjanović

Misterij s drugoga svijeta

Booom... Začula se glasna eksplozija u daljini. Činilo se kao da će zrakom nošeni udarni val srušiti sve pred sobom. Bljesak zasljepljujuće svijetlosti obasjao je noćno nebo iznad Zagreba. Ljubičasta, zelena i crvena svjetla igrala su neviđeni igrokaz boja i šarenila iznad naših glava. Podrhtavanje tla osjetilo se i do najudaljenijih dijelova grada. Kao da se nekakvi testovi vrše usred mrkloga mraka u kasnim noćnim satima.

- „Što li je to?“ Upitali smo se.

Najstariji među nama tada je rekao:

- „Vjerojatno je samo potres i lightshow iz nekakvog noćnog kluba. Ništa se ne brinite.“

- „A možda su vanzemaljci?“ Kroz strah je promrmljao Tomica, najmlađi član ekipe.

U trenutku nas je uhvatila sablasna jeza i strah. Pomislili smo da je Tomica možda u pravu. Možda je stvarno u igri neka svemirska tehnologija koja može izbrisati cijeli Zagreb sa lica Zemlje. Pogledavali smo se međusobno i nismo znali što nam je dalje činiti. Goran je tada rekao:

- „Ne budite blesavi, pa vanzemaljci ne postoje.“

Bzzzzz… Neobičan zvuk koji ledi krv u žilama dopirao je iz zapadnog dijela grada. Svjetla su bila još jača i izražajnija, a zvuk se uzastopno ponavljao svakih nekoliko minuta. Bilo je to kao da su se vanzemaljske performanse udvostručile od zadnjeg puta. Svi smo počeli paničariti, kao da smo u nekom horor filmu. Goran je bio prvi koji je predložio da je najbolje da idemo kući, no Tomica je u tom trenutku nepromišljeno i onako avanturistički uzviknuo:

- „Idemo tamo istražiti!“

Prvotno nitko nije bio za ovu naizgled ludu ideju. Nekolicina je odmahivala glavama dok su oni najhrabriji podržali maloga Tomicu. Naposljetku se 5 hrabrih mladića odlučilo krenuti u riskantnu avanturu pronalaska izvora misterioznog zvuka i svjetlosti.

Kroz hladne i tamne zagrebačke ulice družina je odvažno koračala ka ostvarenju svoga zadatka. Kako su se približavali, svjetlost je bivala sve jača, a zvuk sve intenzivniji. Boreći se tako sa nemilosrdnim ZET-ovim noćnim linijama i izbjegavajući nepredvidljive ZET-ove kontrolore napokon su stigli do svoga odredišta. Hodajući Zagrebačkom avenijom, svjetla su u daljini otkrivala natpis na zgradi.

V, pa I, zatim D, te naposljetku kada su došli skroz blizu, slovo I.

- „VIDI, VIDI.“ Vikao je Tomica.

Ispostavilo se da misteriozna svjetla i zvukove nisu uzrokovali vanzemaljski testovi. Niti je uzrok bila napredna, svemirska tehnologija koja sadrži nezamislive i nevjerojatne performanse. Bio je to tim marljivih Vidijevih IT geekova iz VidiLAB-a koji su do kasno u noć sklapali i testirali Konfiguraciju mjeseca koristeći najnovije tehnologije kako bi postigli najbolje performanse upravo za nas. Netko iz družine je tada rekao:

- „Možda oni stvarno nisu sa ove planete!?“

9. nagrada

Autor: Vanja Bijelić

Planet 8, 7. Siječnja 2132., dan 1

Moje ime je Vortex 8, što znači da dolazim s planeta 8. Jutro je, točnije 6h, kad nas budi sirena. Od 8 sati moramo na posao tako da mi ostaje malo vremena za pisanje dnevnika. Odlučio sam se na pisanje iz razloga jer sam VIDIo da se isplati. Što je na našem planetu zanimljivo? Pa sigurno da hrana NIJE. Svi stanovnici planeta 8 imaju ugrađene čipove na koje svakih tjedan dana dobijemo određen broj bitkuna (da Hrvati iz 2017., nadogradili smo kune) s kojima kupujemo hranu. Što je bolja hrana, to više bitkuna treba. Sve u svemu, to je prihvatljivo, samo nama,  koji smo radnici nije jasno zašto naše vijeće i jede bolju hranu poput šarafa, a plaća ju manje bitkuna. Oh da, zaboravio sam vam napisati što mi jedemo. 

Mi kao radnici imamo mogućnosti priuštiti si dva obroka dnevno plus jedno piće. Nedavno su bili testovi pa su nam dali da pijemo sok od hmelja, to su navodno zemljaci pili i nama se svidjelo, ali rekli su da ne može….Uglavnom, jedemo matice…. Da, matice! Dobro ste pročitali! Mi radnici jedemo dnevno dva obroka matica…i još će ih uskoro nestati…. To je gore nego kad  su se prije 115 godina (tamo otprilike 2017.) studenti u onom gradu Zagrebu s planeta Zemlje ujutro probudili i jeli jaja, poslije predavanja jeli jaja i navečer jaja, a znate zašto? Zato što su xicu prodali za 100 kuna! Pazi ti to… Tako su nam pričali djedovi i bake… Valjda je istina?

Moj posao? Bavimo se testiranjem sustava umjetnih životinja, tako da mi je dan pun testova. Imam doma umjetnu kornjaču koji je pravo tehnološko čudo! Može se kretati brzinom svjetlosti...ironično, zar ne? Sad radimo na njezinim performansama i ugradili smo joj rep pa nam je želja ga može uloviti te da to bude takva brzina da zbog brzine sama kornjača nestane, oh, koliko riječi brzina...

Testovi, tehnologija i performanse… to su 3 najbitnije riječi kod testiranja sustava… VIDIte li vi to?

Ništa, 7:15 je, taman stignem na vruće matice… Pozdrav!

P.s. kad ono dođem ja na doručak i VIDI, nema više matica, sve su mi pojeli :( ….

# Osim 9 glavnih nagrada odlučili smo dodijeliti dodatnih 21, odnosno polugodišnje pretplate na časopis VIDI. Popis svih dobitnika potražite u časopisu VIDI 251

Podijeli