Vatromet lansiranja u ovoj godini

  • Objavljeno u Svemir
image

Obećanje Richarda Bransona iz tvita da će Virgin Galactic do kraja prošle godine ostvariti let u svemir nije se ostvarilo.

Ali lako za Virgin Galactic, to je tek estrada koja će uskoro puniti odgovarajuće medije naslovima tipa: “Madonna letjela u svemir, a što je tamo doživjela šokirat će vas!”

Mnogo zanimljiviji projekt u Bransonovu vlasništvu je Virgin Orbit. I on bi uskoro mogao poletjeti. Boeing 747 (kao svi Bransonovi avioni i taj ima ime: Cosmic Girl) o kojega je obješena raketa već je s njome letio najvećom brzinom i sada samo slijedi još jedan pokus: njezino ispaljivanje. Lijep uspjeh za kompaniju od 300 zaposlenih osnovanu tek u ožujku 2017. godine.

Taj je avion specijaliziran za lansiranje samo vlastite rakete (zove se Launcher One) od 16 metara, koja u orbitu sinkroniziranu sa Suncem, sa stalnim pogledom na osunčanu stranu Zemlje, može lansirati teret mase do 300 kilograma. Lijepo, ali koncepcijski ne osobito originalno jer sličan način lansiranja raketom Pegasus slične veličine i nosivosti korisnog tereta prakticira od 1990. godine Orbital ATK, danas u sastavu koncerna Northrop Grumman. Razlika je u cijeni: Branson će po lansiranju naplaćivati od 10 do 20 milijuna dolara, a cijena jedne operacije Pegasusa je 40 milijuna. Cijena je vjerojatno razlog što je do sada Pegasus letio ukupno 43 puta, od čega uspješno 38 puta. Virgin Orbit će, ovisno o potražnji na tržištu, moći proizvoditi i lansirati po jednu raketu tjedno.

Na tržištu malih satelita, pa i školskih i amaterskih, sljedeće godine pojavit će se još jedan igrač, Stratolaunch Systems preminulog suosnivača Microsofta Paula Allena. Njemu je, kao i Bransonu za Virgin Galactic, Burt Rutan iz Scaled Compositesa izgradio dvotrupni avion nosač s rasponom krila od 117 metara. Bit će opremljen sa šest Pratt & Whitney PW4056 motora skinutih s rashodovanih Boeinga 747-400, poput mnogih drugih sustava. Taj avion sada trči (i trenira kočenje) po pisti Mojave Air and Space Porta, a moći će koristiti slične piste duge oko 3,5 kilometara da bi na visini od 11.000 metara ispustio raketu tešku do 250 tona veličine Falcona 9 iz Space X-a.

I takvu će raketu moći ispaljivati jednom tjedno do 1000 kilometara daleko od piste s koje je poletio, dakle i iznad oceana “jašući” po ekvatoru. I on bi prvi let s nekom raketom mogao imati već ove godine. Stratolaunchov avion ponijet će rakete sposobne da u nisku Zemljinu orbitu iznesu do 6,5 tona, a u geosinkronu orbitu do dvije tone. Napokon, moći će lansirati i mali shuttle s putnicima kao što je Dream Chaser tvrtke Sierra Nevada težak pet tona sa svime u njemu. E, to će tek biti pravi svemirski turizam!

Velika je prednost ovakvih lansirnih sustava s trbuha aviona u tome što za lansiranje iznad mora nisu potrebne opsežne i skupe mjere osiguranja. Uzletiš i lansiraš na sigurnoj udaljenosti od bilo čega!

No pogrešno bi bilo pretpostaviti da će zbog svih prednosti lansiranja iz zraka posao izgubiti tvrtke koje drugačije lansiraju. Naprotiv!

Osim iz zraka može se lansirati i s mora. Tvrtka Sea Launch osnovana je još 1995. godine, a rakete koje su se lansirale s preinačene naftne platforme na Ocean Odyssey pučini pripremale su se na brodu Sea Launch Commander, koji ih je na ocean dovozio iz kalifornijske luke Long Beach. Sea Launch je obavio i vrlo značajna  komercijalna lansiranja kao što su EchoStar, DirecTV, XM Satellite Radio, PanAmSat i Thuraya.

Sve to opisujem u glagolskom prošlom vremenu jer je privatna tvrtka Sea Launch, kao joint venture Norveške, Rusije, Ukrajine i SAD-a, funkcionirala sve do financijskog sloma 2014. godine lansiravši korisne terete 32 puta, uz tri neuspjeha i s jednim poluuspjehom, s raketama koje su uglavnom potjecale iz arsenala ukrajinskih vojnih balističkih raketa tipa Zenit i Dnjepr, a koja ih se s osamostaljenjem Ukrajine bila odrekla, pa su osuđene na uništenje. Posao se raspao poslije jednog neuspjeha te ruskog vojnog angažmana na istoku Ukrajine i na Krimu.

Taj u osnovi zanimljiv sustav izgubio je i jako puno stručnog osoblja kako su suvlasnici Boeing i norveški Aker Solutions polako gubili udio u vlasništvu. Dio najboljih je od 2008. godine ukrao i SpaceX. Sada je kao krovna kompanija u većinsko vlasništvo ušla aviokompanija S7 Airlines (nekada PJSC Siberia Airlines), pa se najavljuje obnavljanje lansiranja s pacifičke pučine.

Lansiranja s “tvrdoga” također dobivaju polet jer ulaze novi igrači. Neki su se već prilično zagrijali, kao novozelandski Rocket Lab koji je već dvaput vlastitom 3D-printanom raketom Electron lansirao terete od 150 do 220 kilograma. Njihov je strateški partner Moon Express, startup ponikao iz natjecanja za Google Lunar Xprize, s namjerom da postane prvi koji će iskorištavati rudne kapacitet na Mjesecu. Novozelanđani su dobili od investitora i injekcije novca, pa sada, osim domaćeg poligona na poluotoku Mahia, uređuju i lansirna mjesta na otok Wallops u Virginiji, a ishodili su i dozvolu za gradnju na poluotoku A’ Mhòine na sjevernoj obali Škotske. Njihov sustav je vrlo fleksibilan, posebno s navodno ekološkim gorivom, pa lako mogu lansirati i s postojećih svemirskih luka, primjerice s aljaškog otoka Kodiak, švedske Kirune ili Spaceporta America u Novom Meksiku. Na manifestu lansiranja za 2019. godinu imaju devet poslova iz Novog Zelanda.

Prvo uspješno lansiranje očekuje još fleksibilniji američki svemirski startup Vector Systems Jima Cantrella, bivšeg zaposlenika francuske svemirske agencije CNES, NASA-inog JPL-a i bivšeg tehničkog savjetnika SpaceX-a i Moon Expressa. Oni imaju svoju spartanski uređenu lansirnu platformu LC-46 u Cape Canaveralu na Floridi te na Kodiaku na jugu Aljaske, ali svoje rakete praktički mogu lansirati od bilo kuda jer je lansiraju s pokretnog lansera. Sljedeće godine trebali bi pokusno lansirati manju raketu Vector-R i veću Vector-H. A usput se vektorovci “zabavljaju” razvijajući softverski satelitski sustav Galactic Sky na kojemu njihovi korisnici mogu sa Zemlje i bez lansiranja provjeriti vlastite sustave.

Sve to govori u prilog predviđanju o eksploziji korištenja malih i jeftinih satelita. Ove su se godine oni dokazali i izvan Zemljine orbite. Jedan već orbitira oko Mjeseca tako što je lansiran s kineskim landerom za udaljenu stranu, a druga dva su odigrala ključnu komunikacijsku ulogu u kompliciranom slijetanju NASA-ine sonde InSight iz Marsove orbite.

A sada još i o velikima. Jeff Bezos i dalje tvrdi da će na vrijeme javljati o lansiranjima letjelica New Shepard i New Glenn. Nasuprot njemu, SpaceX je najavio prvo lansiranje BFR-a, ili kako se sada ambiciozno zove: Starshipa. Bit će nešto od 50. obljetnice prvog čovjekova hoda po Mjesecu.